Vrapci, komarci, sparina ili kiša – zašto je trčanje slađe kada uvjeti nisu idealni

Četvrtak, 8. svibnja, rano jutro… Na A3 vozi auto napunjen do vrha, jedva ima mjesta da se u retrovizoru ne vide samo kutije. B2Run ekipa putuje na otvaranje sezone 2025. u Osijek. Dosta lijepo, glazbica je glasna, pjesme su dobre, kao da možemo namirisati fiš koji krčka za nas. Međutim, atmosfera je u autu nije najbolja. Osjeća se neka napetost. Zašto? Pada KIŠA.

Ostatak dana također prolazi u neizvjesnosti, paralelno se prate tri vremenska portala, organizatorima pred očima blicaju paslike meteo radara. Kiša, srećom, staje na vrijeme, trkači su ipak došli, odaziv je odličan. Utrka kreće, traje i završava. Ekipa na infopultu čeka prve dojmove, kad ono – šok i nevjerica. Opće oduševljenje, zadovoljstvo i osjećaj osobnog postignuća. Iako je riječ o anegdotalnom dokazu, imamo dojam da je ushit bio puno veći nego kada se utrka trči u idealnim uvjetima. I tu se pitanje nameće samo - Zašto?

Postignuće je posebno slatko kada slijedi neku vrstu napora ili „borbe“. Psihološki, osjećaj zadovoljstva kojI osjetimo nakon savladavanja prepreka je ukorijenjen u nekoliko ključnih koncepata: opravdanje truda, emotivni kontrast i značaj koji pridodajemo izazovima.

Opravdavanje truda je koncept iz teorije kognitivne disonance prema kojem puno veći značaj pridodajemo ishodima kada u njih ulažemo značajnu količinu truda. Ako ste završili utrku na ugodnoj temperaturi i uređenoj, suhoj stazi – to zasigurno donosi osjećaj zadovoljstva. Međutim, ako uvjeti nisu idealni i naše tijelo radi dodatne napore kako bi ostvarilo svoju zadaću, naš mozak mora opravdati taj napor.

Emotivni kontrast također igra važnu ulogu. Osjetna razlika između nelagode (poput mokrih tenisica ili hladnoće) i osjećaja pobjede dodatno naglašava emotivnu nagradu. Prema istraživanjima psihologa, kontrastna emotivna stanja – bol koju prati olakšanje ili frustracija koju prati uspjeh – potenciraju ugodu koja je povezana s konačnim rezultatom.

Tu je i fenomen tzv. lovarenja iliti pričanje lovačkih priča. Instinktivno stvaramo šire značenje iz teških trenutaka. Ljudi će se rado prisjećati i ponovno pričati priče koje uključuju neku vrstu teškog napora. Natjecanje na sunčanoj utrci je postignuće, ali ostvarivanje dobrog trkačkog vremena dok su „padale sjekire“ - to je već osobna legenda. Tako gradimo sliku o sebi koja se sastoji od rasta, predanosti i otpornosti – a svatko ponekad voli biti super heroj.

Konačno, ništa ne ide bez malo neurobiologije. Savladavanje stresora aktivira centre za nagradu u našim mozgovima, što posljedično potiče otpuštanje dopamina. Što je napor veći, dobivamo veći dopaminski „high“. Slični mehanizmi se aktiviraju kada fino jedemo, dobro partijamo ili strastveno ljubimo.

Tako da, bilo da uvjeti na stazi nisu idealni ili neki projekt na poslu traje puno dulje od očekivanog, zadovoljstvo koje slijedi ne čini samo ishod, već sve ono što smo savladali da bi to tamo došli. Prepreke ne čine samo postignuće težim, nego ujedno bogatijim, značajnijim i konačno, vrjednijim.